Summi1
Summit2

Šta to održivu poljoprivredu čini zaista održivom?

POLJOPRIVREDA

Iz ugla stručnjaka

12.03.2024

Danas, gotovo svakodnevno, u najrazličitijim prilikama i diskusijama, možemo čuti da se koristi termin održivost. Govori se o održivom razvoju, održivom modelu poslovanja, održivom upravljanju resursima, održivim zajednicama, održivim rešenjima... Utisak je da se u svim segmentima društva i poslovanja traže rešenja koja treba da unaprede socioekonomske uslove života, sačuvaju životnu sredinu i obezbede dugoročnu stabilnost.

Autor: Todo Terzić, menadžer za regulatornu reformu, NALED

Oblast koja je posebno osetljiva na različite faktore, poput klimatskih, političkih i ekonomskih i u kojoj su dobri rezultati lako merljivi i vidljivi, a greške jako skupe je proizvodnja hrane. Farm to fork lanac je u vremenu ekspanzije veštačke inteligencije, super brzog transporta, naprednih tehnologija u proizvodnji i usled promena u navikama potrošača postao izuzetno efikasan, ali i jako osetljiv sistem. Promenili su se  odnosi među postojećim akterima u lancu a pojavilo se i više novih, koji bitno utiču na intenzitet proizvodnje i plasman hrane u odnosu na tradicionalne modele i postavlja se pitanje koliko je ovakav model održiv. 

Kada govorimo o konceptu održive poljoprivrede bitno je da ga posmatramo kao celinu, gde se vodi računa o ravnoteži između ekoloških, ekonomskih i socijalnih aspekata, gde više nije glavni izazov proizvesti dovoljne količine hrane za postojeću populaciju, već ostaviti resurse koje smo mi nasledili, takvim da budu od koristi budućim generacijama. Neophodno je pronaći balans i omogućiti da hrana bude dostupna svima, da se zaposlenima koji su angažovani u proizvodnji i prometu hrane omoguće kvalitetni uslovi za rad i zaštita, uz očuvanje životne sredine i prirodnih resursa.

Zvuči dosta jednostavno i prihvatljivo, ali svedoci smo da je u stvarnosti situacija dosta drugačija. Uz konstantno uvećanje agrarnog budžeta prvi podaci sa sprovedenog popisa poljoprivrede pokazuju pad u gotovo svim sektorima proizvodnje. Evidentiran je pad u korišćenom poljoprivrednom zemljištu za 6,3%, pad u broju grla goveda za 17,7 %, pad u broju grla svinja 30,7%. Smanjenje broja grla prisutno je i u kozarstvu, ovčarstvu, živinarstvu. U odnosu na podatke iz 2018. godine, kada je rađena anketa o strukturi poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji, rezultati popisa pokazuju da je došlo do smanjenja broja poljoprivrednih gazdinstava za 10%. 

Ovi podaci nam govore da osim finansijske podrške, mora biti uspostavljen i čitav set drugih instrumenata, kako bi sektor domaće poljoprivredne proizvodnje bio održiv. Mera koja ima potencijal da u velikom obimu unapredi sliku na polju ekologije jeste transfer znanja i konstantna edukacija poljoprivrednih proizvođača u sektoru primarne proizvodnje i prerade, kao i ostalih aktera koji su uključeni u transport, skladištenje, oglašavanje i prodaju. Zajedničkim radom svih učesnika u lancu možemo uticati da se ostvari kontinuitet u proizvodnji, a sa druge strane smanji CO2 otisak. Jedna od ključnih akcija mora biti usmerena na očuvanje kvaliteta voda i zemljišta.

Uz konstantno uvećanje agrarnog budžeta prvi podaci sa sprovedenog popisa poljoprivrede pokazuju pad u gotovo svim sektorima proizvodnje.

Istraživanja pokazuju da se na izuzetnom plodnim zemljištima u našoj zemlji, tokom decenijske intenzivne poljoprivredne proizvodnje procenat organske materije znatno smanjio, pa tako na nekim parcelama gde je procenat organske materije iznosio 5%, danas je na nivou do svega 2%. Ovi alarmantni pokazatelji nam jasno govore da se nekontrolisanom proizvodnjom, prekomernom upotrebom teške mehanizacije, velikim brojem agrotehničkih operacija, primenom veštačkih đubriva, sredstava za zaštitu bilja, zemljište nepovratno degradira i gubi plodnost. Gotovo paradoksalno, ali sve veća ulaganja u proizvodnju zapravo smanjuju plodnost zemljišta. Na očuvanje i popravku kvaliteta zemljišta u velikoj meri se može uticati primenom metoda regenerativne poljoprivrede, kao i uz proizvodnju po principima organske poljoprivrede.

Primenjujući principe precizne poljoprivrede, uz redukovano obradu zemljišta, sa smanjenim brojem radnih operacija, moguće je proizvoditi i ostvariti izuzetno visoke prinose u primarnoj biljnoj proizvodnji, sa gotovo 30% manjim utroškom goriva u odnosu na konvencionalnu obradu. Ovde je vrlo važno i istaći i ekonomski aspekt, gde se smanjenjem troškova proizvodnje direktno utiče na unapređenje konkurentnosti proizvođača. Primenom principa regenerativne poljoprivrede možemo i u velikoj meri uticati na smanjenje karbonskog otiska, naročito ako imamo na umu da oko 24% od ukupnog CO2 na globalnom nivou potiče iz farm to fork lanca.

Razvoj digitalizacije, pametne i precizne poljoprivrede je jedan od prioriteta u radu NALED-ovog Saveza za hranu i poljoprivredu, u kojem aktivno participiraju kompanije, naučnoistraživačke organizacije, jedinice lokalnih samouprava i organizacije civilnog društva. Za nas je izuzetno je važno da prakse održive poljoprivrede budu prepoznate i sistemski podržane od strane kreatora agrarne politike i da proizvođači koji proizvode hranu poštujući prakse koje čuvaju životnu sredinu i zemljište budu dodatno nagrađeni, kroz sistem nacionalnih podsticajnih mera u poljoprivredi i ruralnom razvoju. 

Na očuvanje i popravku kvaliteta zemljišta u velikoj meri se može uticati primenom metoda regenerativne poljoprivrede, kao i uz proizvodnju po principima organske poljoprivrede.

Jedan od ključnih problema za razvoj ruralnih područja i poljoprivrede jeste nedovoljno razvijena infrastruktura. Dešava se da neke poljoprivredne parcele ostanu neobrađene, jer proizvođači nisu mogli da im pristupe jer su atarski putevi bili u lošem stanju. Ovde veliku ulogu imaju jedinice lokalne samouprave, koje treba da prepoznaju potrebe malih proizvođača, ali i da omoguće uslove za privlačenje investicija u sektoru proizvodnje hrane. Potrebno je povezati ruralna područja sa kvalitetnom putnom, vodovodnom, energetskom mrežom, da bi se investitori motivisali da otvaraju nove pogone za proizvodnju i preradu poljoprivrednih proizvoda i da proizvođači mogu lakše da plasiraju svoje proizvode.

Osim infrastrukture koja je neophodna za fazu proizvodnje, paralelno se mora razvijati i infrastruktura za upravljanje otpadom i otpadnim vodama, jer privreda to teško može sama da iznese. Razvoj infrastrukture nije važan samo da bi se razvijali proizvodni kapaciteti. Kvalitetna infrastruktura će unaprediti i sociokonomske uslove za život i rad ljudi u ruralnim područjima a to je možda i najvažnija komponenta održive poljoprivrede, jer samo ljudi koji ostaju da žive i rade u ruralnim područjima garantuju opstanak sela i prehrambenu sigurnost i održivost.

O autoru
Todo Terzić
je inženjer poljoprivrede za agroekonomiju koji se u NALED-u bavi regulatornom reformom u oblasti hrane i poljoprivrede. Koordinator je Saveza za hranu i poljoprivredu, koji okuplja 58 članica iz sektora privrede, JLS, naučnoistraživačkih organizacija i udruženja. Više od deset godina aktivno je posvećen transferu znanja ka primarnim poljoprivrednim proizvođačima i kreriranju uslova za unapređenje konkurentnosti sektora  poljoprivrede.

Foto: Pixabay