Upute Nacionalnog stožera civilne zaštite bile su vrlo jasne – držati distancu i ostati kod kuće. Zvuči vrlo jednostavno, logično i razumljivo, no pitali smo se kako će to biti izvedivo nama koji smo svaki dan na terenu i radimo merchandising. Naš posao zahtijeva upravo suprotno, svakodnevni boravak na prodajnim mjestima u kojima smo u kontaktu s djelatnicima i neposredno s kupcima kao i s robom koja je dopremljena s raznih strana. Što smo više na terenu, to smo od veće pomoći, ali radimo potpuno suprotno od uputa koje su izdane za naše dobro.
![](https://instore.mpanel.app/image/cache/extra-large/files/images/25df70e0ce111d42500fbbd6743e5753.jpg?crop=true)
Pandemija nas je sve prestrašila, paničarili smo, razmišljali što se sve može dogoditi i smišljali kako odraditi svoj posao, a biti u skladu s novom situacijom. Većina ljudi radi od kuće, slušamo upozorenja o situaciji koja nije bezopasna, a informacija je bilo svih vrsta – najčešće lažnih i potresnih, ali i nešto manje pozitivnih.
Svaki ulazak u prodajna mjesta bio je poput ulaska u operacijsku dvoranu: dezinfekcija, rukavice, maske, zaštitna odijela, sve popraćeno ozbiljnim izrazima lica uz glas s razglasa koji nas upozorava da ubrzamo i podsjeti svako malo na kaos koji vlada svijetom i uzima ljudske živote.
Bez obzira na to koliko izgledalo teško, odluku sam brzo donijela – želim raditi i sretna sam što mogu raditi. Uključila sam klik za optimizam u glavi, potrudila se na novonastalu situaciju gledati kao na nekakvu igru i razmišljala kako će sve ovo biti jednog dana iza nas i smiješno. Pozitiva kojom se vodim su kupci i znam da sam svojim radom pridonijela tome da im kupnja bude organizirana i što ugodnija, da su police pune proizvoda koje trebaju i da je sve na svome mjestu zajedno s cijenama. Tu su također i vrijedni djelatnici kojima sam svojim dolaskom pomogla, a njihova zahvala značila je više nego ikada.
Nije jednostavno raditi sa zaštitnom opremom jer ona otežava svaki naš korak, isto tako nije se jednostavno niti koncentrirati na posao u novim i otežanim okolnostima, no svaki dan ima i svoju vedriju stranu – ispijanje kave ispred prodajnih mjesta dok čekam s kolegama da otvore ulaze. Bez termosice i čaša, ujutro ne izlazim iz kuće.
Jedan dan nisam imala papirnate čaše pa sam ponijela prave keramičke čaše za kavu. Vozim se i svakodnevno čujem njihovo zveckanje u prtljažniku. To mi svaki put izmami osmijeh na lice pa mi se odjednom situacija s koronom učini manje strašnom nego što zaista jest, barem na trenutak.
Pamtit ću zauvijek i situaciju s osobnom iskaznicom.
U vremenu kad su propusnice bile neophodne, svi mi koji smo napuštali mjesto boravka povremeno smo uz nju prilagali i osobnu iskaznicu. U jednom trenutku oba sam dokumenta odložila na kontrolnu ploču iznad upravljača i otvorila vrata kako bih izašla iz automobila zaboravljajući na snažne nalete vjetra koji su puhali u tom trenutku. Spletom tih okolnosti, moja je osobna iskaznica odletjela u uski prostor između stakla i kontrolne ploče. Još uvijek imam svoju osobnu iskaznicu i još uvijek je sa mnom, ali se i dalje vozi tamo negdje između stakla i ploče.
Sada, kada je situacija malo povoljnija i kad sam pomislila da smo sve preozbiljno shvatili, vidim da je vrijedilo držati se svih uputa jer još uvijek sam živa, zdrava i radim. Ne treba zanemariti upute koje su nam dane, a ne treba ni paničariti. Sve se može napraviti, potrebna je želja, volja i poveća doza hrabrosti. Ja osobno, a vjerujem i većina mojih kolega na terenu, shvatila sam da smo jači od straha i bolji na terenu nego ikada prije.
Svakodnevni brojni pozivi i razgovori s kolegama i voditeljicom pomogli su u jedinstvu, vjerujemo da možemo sve i da za nas ne postoje prepreke. S takvom vjerom nastavljamo dalje raditi ono po čemu je MPG agencija jedinstvena – pomicati granice!
Ovaj tekst možete naći u digitlanom izadnju 84. InStore magazina na str. 88.